"Sjedi tu, moram ti ispričati. Moram nekome, a nikoga nemam."

nedjelja, 29.06.2014.

Izgubila sam se na neko duže vrijeme, zapostavila sve. Kako zbog obaveza, tako i zbog lijenosti.
Oduvijek je bilo da su papir i olovka najbolji prijatelji kada ti se nakupi toliko toga u duši. Novo vrijeme, nova pravila, sad bih rekla da je blog zamjenio mjesto papiru i olovci.

Nakupi mi se toliko toga, i hoću izbaciti iz sebe a ne mogu. Ne znam kako.
Koga da krivim? Da li da uopće krivim ikoga?

Znaš oče, da si od onog dana kad sam na svijet došla, da si prihvatio ulogu oca, vjerujem da bi danas mnogo toga drugačije bilo. Da nas nisi ostavio, i da si pazio na nas vjerujem da bih bolju sudbinu imala.
Ne bih se uništavala za to da dobijem mrvu ljubavi od bilo koga.
Ti i mama bi ste bili skupa, ne bi se ona opet udala. Imala bi svog čuvara, bezuvjetnu podršku.
A i ona bi bolje brinula o meni. Ne bi ste dopustili da vjetar zle sudbine me tako dugo proganja.
Ne bih ni ja ovako brzo odrastla, uživala bih u djetnstvu kao sva druga dijeca.
A ja, ja nikad nisam osjetila šta znači to bezbrižo djetinjstvo, za mene je sve to suviše apstraktno.
Da si ostao tu, brinuli bi o meni, ne i dozvolio da nam se neko drugi umješa u život. Ne bi dozvolio da odem živjeti kod nene, da me mama odbaci zbog bilo koga.
Bila bih vaša mala prinzeca.
Ali ne, ti si otišao ne dozvolivši mi ni lice da ti upamtim. A ona... ona se udala, i počela novi život, gdje sam ja nakon niza godina, postala višak.

I napunila sam i ja tih 18 već odavno, promjenila grad, okolinu sve, i znaš najteže mi je palo u ovoj godini kad sste mi bili najotrebniji da me zagrlite, vas nije bilo. A trebao mi je zagraljaj nekog mog. Zgarljaj koji nisam dobila.
Ali razumijem vas, suviše sam ja teško breme za nositi.


S druge strane ti, koji si mi bio najveći oslonac, dvije godine, i mama, i otac, i brat, i prijatelj, i momak, si nestao bez riječi. I tražila te, čekala te, nadala ti se više nego ikome, nisi se pojavio.
Natjerao si me da me čekanje previše umori.
I onda sam se bacila njemu u naručje. I već mjesec dana me naziva svojom. A ni svjestan nije da ću ja vječno ostati samo tvoja. Ali bilo mi je potrebno to čuti, da me neko zove svojom, pa makar se do srži zavaravao.
Morala sam čuti da nekom pripadam, pa bar da se pravim da mu pripadam, jer već odavno sam izgubila taj osjećaj.
Ti koji sad imaš pokraj sebe, bolje i ljepše, sjetiš li se ikada šta smo sve skupa prošli. Podsjeti li te i jedna kiša na nas? Na ono što smo mogli, a nismo uradili?
I dok ti bezbrižno sašanjaš, ja psujem savjest koja mi noćima ne da mira, koja me proganja zasvaki osmijeh koji uputim tu, za svaki trenutak koji provedem s njim, za svaku jezu koja me uhvati kad osjetim njegov dodir na svojoj koži jer znam da nije tvoj i svaki drhtaj tijela kad mi usne dodirne.

Spavaj, ima neko da brine za sve.

Spavajte *
Ništa strašno, samo mali trenutak slabosti za vas sve me ponekad ovako uhvati.

| 01:13 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |

A sjećanja su tu. Nastavljaju svoje posjete ispunjavati tišinom.
Zauvijek ostaju da šute.. zauvijek se smiješe.
Ja sam bila ta , koja je poput starice pravila korake, kao da je svaki čin smjelosti.

Ostanem bez daha na svaku prokletu pomisao da si još prisutan.
Kao u onim filmovima kada ti neko ivicom noža pređe preko vrata, a sam vrh oštrice zaustavi uz bradu.
U meni se krije vrisak, očajan da se otkrije i pretvara se u tihe suze.


Nakon brojnih padova, shvatiš da su gubici sve ono što nas sljedi iznutra, i da sebe uvijek provlačiš kroz osjećaje, ali ja ništa ne mogu da izgubim, osim one kapi ponosa i dostojanstva.
Ponos prethodi padu. Znala sam to oduvijek. Zašto sam ga ikada uzimala u tolikim količinama??!
Razumni ga nemaju. Ne. Nemaju ga.
A razumnost smanjuje komplikacije , štedi energiju.

Jednom ću, obećavam ti, sklopiti oči , i zaboraviti na sve.
Ugasit ću svaku sliku koja mi je tu, pred očima.









Život je maskenbal..

I maske već odavno srastaju s licem.
Tužan si?
Ma nije problem cirkusantu, nacrtat će ti lažni osmijeh, il' navući masku klovna pa glumi sreću. Varaj ljude, varaj okolinu, ma varaj sebe. Utrpuj si da si uistinu sretan, i natjeraj druge da povjeruju u to.
Zavaravajući druge, možda zavaraš i sebe, pa ko zna, možda ti se posreći da zaista i povjeruješ sebi da si sretan?
Samo čime prouzrokoavana je ta sreća?

Po sljedećoj potrebi promjeni masku, nacrtaj izraz lažnog žaljenja i neki blagi ton tuge, s primjesom sjete. Glumi prijatelja, pa nosi masku suosjećanja. Obavezno mu naglasi da ti može vjerovati. Pa čuj mene, masku prijatelja, malo je to, zagrli ga onako maskirano licemjerski, i naglasi mu da će uvijek u tebi imati brata.
Brata koji ga naravno nikad neće izdati.

Slučajno si i roditelje sreo? Oh, brzo mjenjaj masku. Pa ti si sad pravi dobrica. Hajde pohvali se zaslugama drugih, pripiši ih sebi. Nek' roditelji vjeruju kako kako imaju divno dijete. Obavezno nabaci onaj umiljati kez, i prešuti sve ono što si uradio.

Pada noć, umoran si? Ili si možda već srastao s maskom toliko, da više vlada ona tobom, nego ti njojm.
Završio si? Sad odmori malo. Pokažio malo dio pravog lica, bez maske, hajde, ispači se onako jako najače, vrisni ako trebaš, ili se 'pak ugrizi, da taj jauk ne bi probudio ostale.
Onda, slobodno nasmij se u sav glas onom što mu glumiš prijatelja, ali obavezno ga tjeraj i dalje da vjeruje da u tebi ima brata.

Gotov si? Hajde, naspavaj se. Maske stavi na odmaranje.
Smisli scenarij za sutra, kada ćeš opet biti sve što nisi.







Nižu se dani, u nedogled, prolaze jedan za drugim, a tebe nema.
I evo, godina skoro prođe.
Zar je uistinu svee tako malo ti značilo? Gdje su nestale one dvije divne godine s tobom?
Zar si dozvolio vjetru zaborava da ih odnese?

Gdje su nestali oni razgovori do jutra, kada bi cijelu noć proveli pričajući o nekim sitnim stvarima.
One noći kada smo bili kraj prozora i gledali kišu kako pada. Voljeli smo te noći, zvali smo ih našima.
A sad?

Kako da ih zovem, svojim ili tvojim? Naše više nisu, nas nema.
I ne, nismo to mi na starim slikama.
To je samo uspomena na nas.


A nas više nema. . .